Globalno zagrijavanje je naziv za povećanje prosječne temperature zemljine atmosfere i oceana zabilježeno u 20. stoljeću. O uzrocima i krajnjim posljedicama globalnog zatopljenja ne postoji znanstveni konsenzus.
Najpopularnija je teorija prema kojoj je globalno zatopljenje posljedica emisije ugljikovog dioksida i metana od strane industrijskih postrojenja u razvijenim zemljama. Prema toj teoriji povećana koncentracija tih plinova dovodi do tzv. efekta staklenika u atmosferi. Pod pritiskom pokreta za zaštitu okoline mnoge su vlade prihvatile tu teoriju i potpisale Protokol iz Kyota čiji je cilj smanjivanje emisije tih plinova.
S druge strane, u posljednje vrijeme javio se određen broj znanstvenika koji osporavaju tu teoriju i nude alternativna objašnjenja, bilo u obliku promjena Sunčeve aktivnosti- zašto se kao dokaz koriste nedavno otkrivene klimatske promjene na Marsu – bilo u obliku ciklične izmjene hladnih i toplih perioda u Zemljinoj povijesti, za što postoji bezbroj geoloških, paleontoloških i povijesnih dokaza.
Od ukupne količine sunčeve svjetlosti, koja dospije do Zemlje, 30% se reflektira natrag u svemir. Ostalih 70% apsorbiraju tlo, zrak i oceani, te tako dolazi do zagrijavanja zemljine površine i atmosfere. Ovo zagrijavanje omogućava povoljne uvjete za održavanje života na našoj planeti. Kako se zemaljska površina i zrak zagrijavaju, tako emitiraju infracrveno toplinsko zraćenje, koje največim dijelom završava u svemiru, što omogućava hlađenje Zemlje.
Nešto od ovog infracrvenog zraćenja ponovno apsorbiraju vodena para, ugljični dioksid i drugi plinovi u atmosferi. Kao što staklo u staklenicima dopušta ulazak sunčeve svjetlosti, ali sprječava gubitak infracrvenog toplinskog zračenja iz staklenika, tako i ovi plinovi, nazvani “staklenički plinovi”, imaju sposobnost zarobljavanja topline u zemljinoj atmosferi. Ovaj proces takoder omogućava povoljne životne uvjete, jer bi bez njega prosječna temperatura na površini zemlje bila znatno niža (oko -18°C), nego što jest (+15°C).
Sadašnji problem globalnog zatopljenja nastao je, kako velika večina znanstvenika vjeruje, zbog značajnog povećanja stakleničkih plinova u atmosferi, prvenstveno ugljikovog dioksida (CO2), zbog sve većeg izgaranja fosilnih goriva (ugljena, nafte i prirodnog plina) u posljednjih 250 godina, tj. od početka industrijske revolucije. Zadnjih godina čovječansto ispušta u atmosferu preko 8 milijardi tona CO2 godišnje.
Jedan dio CO2 apsorbiraju šume i oceani (koji tako postaju kiseliji), a ostatak se gomila u atmosferi, pojačavajući tako efekt staklenika. Ostali značajni staklenički plinovi su metan i dušik-oksid. Velike količine metana stvaraju velika krda stoke svojim procesom probave, a dušik-oksid nastaje iz umjetnih gnojiva.
Staklenički plinovi ostaju u atmosferi dugo – vjerojatno desetljećima. Od početka industrijske revolucije, prije 250 godina, količina CO2 u atmosferi povećala se 35%, a metana 148%. Kako je sastav zemljine atmosfere iz davne prošlosti prilično dobro poznat iz fosilnih uzoraka i iz uzoraka zraka iz mjehurića zarobljenih u ledu na polovima, pokazalo se da su CO2 i metan u današnjoj atmosferi, na najvišoj razini, barem u posljednih 650.000 godina.
Odgovori