Slatka voda sigurna za piće čini samo 2.5% vode na našem planetu. Uzmemo li u obzir da je veliki dio te vode nedostupan, tj. preduboko u podzemlju ili zarobljen u polarnim ledenjacima, unatoč novim metodama potrage i dobavljanja, ostaje nam samo oko 1% vode dostupne za korištenje.
Iako bi realne količine slatke vode na Zemlji bile dostatne i da je njena populacija trostruko veća, problem stvara neravnomjerna raspodjeljenost slatke vode. Najveći nedostatak osjećaju upravo zemlje Trećega svijeta u kojima je najizraženija eksplozija stanovništva i oni su ujedno i najugroženiji situacijom sve većeg zagađenja ono malo resursa koje posjeduju. Više od 1 milijarde ljudi u 21. st. živi još bez pristupa sigurnoj i čistoj vodi. To se naziva vodni stres i ubrzano zagađenje navodi stručnjake na pomisao da će se udio država izloženih vodnom stresu samo povećavati.
Rasprava o vodi sigurnoj za piće podijelila se na dva pola od kojih jedni zagovaraju stranu da je voda sigurna za piće nužno pravo svakog čovjeka pod suncem, a drugi je smatraju samo ekonomskim reursom koji se kupuje i prodaje. Ponešto je iracionalno smatrati ono što vam treba da preživite ekonomskim resursom, ali ujedno ono što je nužno je i najbolja valuta zar ne?
Hrvatska je zemlja koja je bogata pitkom vodom i gotovo sva njena voda dolazi iz podzemnih izvora. Čak je i u zakonu istaknuto kako uporaba podzemnih voda u svhu pića, sanitarija i protupožarne zaštite ima prednost nad svim drugim svrhama. Nastavimo li pravilno gospodariti vodom trebala bi nas zaobići kriza koja će se neminovno u jednom trenutku izbiti u svijetu nastavimo li ovom putanjom.
Najveći zagađivači vode su industrija i, neočekivano ali istinto, suvremena poljoprivreda. Kako se uzgoj hrane koji nema za cilj ekološku proizvodnju temelji na proizvodnji sve veće količine takvi proizvođaći se ne ustručavaju od korištenja umjetnih gnojiva i pesticida kako bi povećali prinose. Na taj način velike zemljišne površine bivaju zagađene ovim supstancama koje se kišama odvode u tlo i zagađuju podzemene izvore pitke vode.
Stoga, upravljanje pitkom vodom trebao bi biti jedan od primarnih zadataka čovječanstva. Čak i da ovoga trena sve tvornice prestanu ispuštati plinove i otrove u zrak i da svi proizvođači predstanu svoja polja posipavati pesticidima, da se zaustavi ispuštanje industrijskih voda u tokove rijeka, bila bi potrebna desetljeća da eko sustav pročisti sam sebe. Nužno je gospodariti vodom na način da se primjenjuje održivi razvoj, jer zagadimo li vodu alternativa ne postoji.
Ova životno važna tekućina opće je dobro i ni jedna tvrtka ili organizacija ne može polagati pravo na njeno isključivo korištenje. Na skupštini UNa 2000. godine donesen je ambiciozan plan da se do 2015. prepolovi broj ljudi kojima nije dostupna pitka voda. Neka poboljšanja su svakako očita, no još nas čeka puno posla kako bismo svakoj osobi mogli pružiti ono što je njeno prirodno pravo.
Autor: L. K.
Odgovori