Što je karakteriziralo razdoblje industrijske revolucije i doba koje je uslijedilo nakon njega? Upravo preseljenje velikog broja ljudi iz ruralne sredine, gdje su živjeli od zemlje, u napučene gradove zatrpane nusproduktima industrije i proizvodnje, zagađene bukom i svijetlom. Osim pokojeg jata ptica, oportunističnih štakora ili miševa, i kućnih ljubimaca sva ostala bića pobjegla su iz ovih bučnih središta.
Povratak prirodi, Foto: violetkaipa/Shutterstock
Veliki gradovi i industrijske zone, smještene uglavnom u krugu nekoliko sati od njih, najveći su zagađivači na svijetu. Zato se u novije vrijeme u sklopu ekološkog načina promišljanja u glave arhitekata, građevinara i inženjera uvukla vizionarska misao o eko gradu. Što se više o njoj raspravlja čini se kao jedino rješenje za ekološku krizu u kojoj smo se zatekli.
Pitate se koji je cilj eko grada? Dakle uz očiti cilj da se zaustavili ili minimizira zagađenje, on bi ujedno funikcionirao i prema premisi cjelovitog pristupa čovjeku i njegovom novom povratku prirodi, ponovnoj izgradnji one veze koju je malo po malo gubio dok su ugljen i nafta držali svijet u šaci.
Koristili bi se samo lokalni materijali i energija, kako je transport materijala jedan od značajnih faktora koji je pridonio zagađenju. U sklopu grada bile bi određene zelene površine u kojima bi sav biljni i životinjski svijet zatečen na određenom području mogao nesmetano nastaviti svoj život. Mikroklime svakog eko grada bile bi kontrolirane na dosad nekonvencionalan način, korištenjem bilja i prirodnih procesa priočišćavanja i obnove.
U svakome gradu napučenost bi bila srednja do velika no ipak bi oni bili organizirani tako da se gužve, koje poznajemo danas i toliko puta smo njima friustrirani, ne bi događale. Pokušalo bi se organizirati ljude i prostor na način da svatko živi vrlo blizu radnog mjesta ili barem na dovoljnoj udaljenosti koju se u nekoliko minuta može preći biciklom.
Materijali koji bi inače bili klasificirani kao smeće poslužit će kao nove sirovine i vraćati se konstantno u krug reciklaže, dokle god to bude moguće. Također, ekonomija jednog eko grada temeljila bi se na pojačanoj potrebi za ljudskim radom i korištenju ljudskih potencijala. Na taj način nezaposlenost virtualno ne bi postojala i bilo bi potrebno ulagati mnogo manje u održavanje strojeva.
Ovo su samo neki od temelja na kojima bi počivao ovaj grad koji vraća eko ravnotežu okolišu umjesto da je oduzima. Tema je izuzetno široka i počinje dizati sve veću prašinu. Planovi za izgradnju pravih funkcionalnih eko gradova doista već postoje i čak su već i izgrađene neke zgrade koje su sasvim samodostatne uključujući i to da proizvode vlastitu hranu i energiju.
Nazovimo ih zamecima ove ideje, prvim bojažljivim koracima jedne ideje koja bi mogla biti rješenje koje smo čekali. Napokon imamo dovoljno znanja i resursa kojima bismo mogli ovakvu ekološko-utopijsku ideju sprovesti u djelo. Za prve dovršene primjerke ćemo možda morati pričekati još nekoliko desetaka godina, no eko grad, kao koncept jednog održivog razvoja, zasigurno nije više samo mašta.
Autor: L K.
Komentiraj