Spoznaja da je pregrijavanje našeg planeta najveći ekološki problem s kojim se međunarodna zajednica suočava, dovela je do potpisivanja dvaju sporazuma, a riječ je o Okvirnoj konvenciji Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama (UNFCCC) i poznatijem od njih – Kyoto protokolu.
Vrlo brzo se pokazalo da provedba obveza iz Okvirne konvencije neće biti dovoljna da se postigne stabilizacija koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi na razinu koja će spriječiti opasno djelovanje na klimatski sustav.
Prvo je na svjetskom summitu u organizaciji UN-a u Rio de Janeiru 1992. godine 189 država potpisalo Okvirnu konvenciju o dobrovoljnom smanjenju plinova koji pridonose efektu staklenika, a ta se konvencija 1997. godine razradila u Kyotu.
Određeno je da industrijalizirane zemlje od 2008. do 2012. godine moraju smanjiti ispuštanje stakleničkih plinova za 5,2% u odnosu na vrijednosti izmjerene 1990. godine.
Protokol je potpisan 11.12.1997. godine u Kyotu, a da bi stupio na snagu, bilo je potrebno da ga ratificira najmanje 55 država i da države koje su ga ratificirale čine najmanje 55% zagađivača.
Stupio je na snagu 2004. godine, kada ga je ratificirala Rusija. Broj zemalja koje su ga do tada ratificirale popeo se na 136 i obuhvaćao je 62% onečišćivača atmosfere.
Osnovna razlika između protokola i konvencije je da konvencija ohrabruje zemlje da porade na smanjenju emisije štetnih plinova, dok protokol obvezuje na smanjenje.
Kyoto protokol je 16.2.2005. godine postao obaveza svim zemljama članicama Ujedinjenih naroda.
Hrvatski sabor je Protokol iz Kyota potpisao 1999. godine, ali ratificirao ga je tek 27.4.2007. godine. Hrvatska je tako postala 170. država koja je prihvatila taj dokument. Usvajanjem se prihvatila obaveza da se emisija stakleničkih plinova do 2012. godine smanji za 5%.
Mehanizmi Kyoto protokola
Kyoto protokol odnosi se na smanjenje emisije šest stakleničkih plinova: CO2, CH4, N2O, sumporovog heksafluorida i klorofluorougljikovodika. Protokolu nije pristupilo nekoliko velikih država, a među njima su Kina i SAD.
Unutar Kyoto protokola postoje tri grupe zemalja prema obvezama; države Priloga I, države Priloga II i države koje nisu u Prilogu I. Pri tome države Priloga I čine industrijski razvijene države koje su članice OECD-a 1992. godine i zemlje u tranziciji.
Države priloga II su države OECD-a iz država Priloga I, ali bez država u tranziciji. Od zemalja iz ove grupe očekuje se da osiguraju financijska sredstva kako bi zemljama u razvoju omogućile da provode projekte smanjenja emisije stakleničkih plinova i da se prilagode posljedicama klimatskih promjena.
Tri postojeća fleksibilna mehanizma Kyoto protokola su:
- Joint Implementation (JI) – pri čemu jedna razvijena država smanjuje emisije u drugoj razvijenoj državi
- Clean Development Mechanism (CDM) – pri čemu jedna razvijena država smanjuje emisije u državama u razvoju
- International Emission Trading (IET) – pri čemu jedna država može otkupiti “višak” emisija stakleničkih plinova od druge države
Fleksibilni mehanizmi imaju zadaću da, ako je smanjenje matičnoj državi preskupo ili teško provesti u zadanom roku, država njihovim korištenjem može smanjiti količinu emisija u nekoj drugoj zemlji, čime je uvjet smanjenja emisija na globalnoj razini zadovoljen, bez obzira na geografsku lokaciju.
Ideja Protokola iz Kyota, koji zahtjeva od država da uklone ugljični dioksid iz atmosfere promjenama u načinu eksploatacije zemljišta, sađenjem šuma i redukcijom samog onečišćenja atmosfere, na prvi pogled se čini jednostavnom i dobrom.
Međutim, sustav mjerenja je zamršen i pruža mogućnosti za prevare na tom području jer činjenica je da nitko nije u stanju izmjeriti koliko šume i druge biljke apsorbiraju ugljični dioksid i što se s ugljikom događa nakon što šume izrastu i nestanu.
Autor: A.V., Foto: cocoparisienne/Pixabay
Odgovori