Jedan pametan čovjek nedavno je izgovorio zanimljivu rečenicu koja ide otprilike ovako. “Mislite li zaista da je okoliš manje važan od ekonomije, pokušajte držati dah dok brojite novac!” Gospodin se zvao Guy McPhearson i zaista čini se da ova jedna rečenica pogađa u srž problema.
Živimo u kapitalističkom društvu. Ono čak više ni ne barata stvarnim novcem nego smo već jednim djelom u virtualnom svijetu u kojem novac postoji samo kao nule i jedinice proicirajući nasumične apstraktne brojke koje plešu i trepere na zaslonima računala, nije ni čudno da i mnoge druge stvari počinjemo doživljavati distancirano i apstraktno.
Iako se na Zapadu, koji je svoju industrijsku revoluciju dovršio, počinju javljati naznake eklološke svijesti, posebice sa registrom mladih i obrazovanih stručnjaka iz područja ekološkog inžinjeringa koji pokušavaju nove projekte učiniti ekološki prihvatljivima i iznaći nove načine kako bi popravili štetu koju su one starije intervencije na prirodu uzrkovale, postoji problem.
Zemlje trećeg svijeta koje tek sada polaze stopama razvoja koje je Zapad već podobro zagazio, one nemaju nikakvog interesa za okoliš. Žive sa samo jednom mišlju i željom, da se razviju i napreduju i da mogu nahraniti svoje stanovništvo i pružiti im način da, otvaranjem radnih mjesta, sami sebi osiguraju egzistenciju.
Zemlju koja se bori za preživljavanje ne zanima ozonski omotač jer će tako i tako umrijeti ako će nastaviti kasniti u razvoju. Dakle ovdje se postavlja veliko moralno pitanje. Imaju li razvijene zemlje moralnu odgovornost pomoći onima koji na ovaj put tek kreću. Ima li jedna velika zemlja sa mnogo obradivih površina odgovornost dio svojih usjeva poslati umirućima diljem svijeta kako bi stanovništvo moglo preživjeti dok se ne nađu novi i prihvatljivi načini razvoja.
No ipak moralno pitanje je često gurnuto po stranu jer je profit sve što je bitno. Nije li smiješno da će postupci vođeni malim komadićima papira koji su sami po sebi bezvrijedni, a samo im mi pridodajemo ovu imaginarnu vrijednost, potencijalno biti instrument kojim ćemo uništiti Zemlčju na kojoj raste drveće koje osigurava sirovine na kojima se sam novac tiska.
No kako smo spomenuli selimo se u digitalni svijet sa svojom ekonomijom pa se jednako tako možemo samo nadati da ćemo jednoga dana kada se čaša konačno prelije i kada više neće biti sigurno udahnuti zrak jednako tako moći i svoj um preseliti u računalo i tamo se pridružiti tangu nula i jedinica i zauvijek brojati svoj novac zarobljeni u nekom silicijskom čipu.
Autor: L.K.
Odgovori