Sjećate li se možda krajolika iz Mad Maxa? Kako li ono nazivamo ovakav filmski žanr? Postapokaliptičnim? Upravo je to ono što se događa danas u stvarnosti i pred čime zatvaramo oči dok recimo printamo samo po nekoliko riječi na jednom papiru ili ne bacamo hrpe starih novina u reciklažna dvorišta.
Desertus facere je latinski pojam od kojeg potječe riječ desert tj. pustinja i on nas vodi u kružno tumačenje jer mi ovaj latinski naziv tumačimo kao opustinjavanje. No dezertifikacija se primarno odnosi na širenje pustinja. Iako velik dio zemljine površine prekrivaju pustinje ipak njihovo širnje posljednjih nekoliko desetljeća postaje alarmantno.
Za razliku od prirodnog procesa širenja pustinja, koji je normalan, dezertifikacija u ovim razmjerima rezultat je čovjekovog nepromišljenog i neodrživog djelovanja i njegove arogantne ideje da su prirodni resursi neiscrpni i u potpunosti ovdje samo da bi služili njegovim interesima, bilo komercijalnim (ima li još koji interes osim ovoga) ili nekim drugim potrebama.
Stavimo li prirodne razloge širenja pustinja na stranu, koja ljudska ponašanja nanose ovakvu nepopravljivu štetu ekosustavu? Prvenstveno se radi o deforestaciji tj. siječi stabala ili pak njihovu čupanju iz korijena gdje površinski sloj tla nema više što držati i ono postaje mnogo sklonije eroziji vjetrom, vodom ili klizanju zemljišta.
Ujedno pretjerana ispaša na pojedinom zemljištu može u potpunosti iscrpiti tlo. Ako je broj grla na području jednostavno prevelik tlo se ne stigne oporaviti između dvije ispaše, tj. trava ne može rasti tolikom brzinom kolikom je stoka može konzumirati.
Moramo se osvrnuti i na nepravilno korištenje obradivih površina. Recimo ako se na nekom području nalazi bogata šuma ona će se posjeći kako bi se napravilo mjesta za uzgoj poljoprivrednih kultura. U ovom trenu je još uvijek moguće izbjeći katastrofu pravilnim planiranjem i rotiranjem kultura po parcelama kako bi se tlo moglo obnoviti. No to se ne radi, tlo se iscrpljuje do maksimuma zatim se kreće na drugu parcelu, a za nagradu smo dobili novi komadić pustinje.
Nužne su strože kontrole i veće sudjelovanje ekoloških inženjera u daljnjem planiranju velikih poduhvata kao što je prehrana stanovništva ili proizvodnja sirovina. Resursi su ograničeni i stojimo pred ekološkim satom na kojem će uskoro otkucati ponoć. Kočija naše pepeljuge pretvorila bi se tada svakakao u bundevu, ali neće imati tu mogućnost jer je pustinja mrtvo tlo i u njoj ne raste ništa.
Autor: L.K.
Odgovori