Foto: Sxc, SSPIVAK
Pojava depresije povezana je sa smanjenom aktivnošću neuroprijenosnika. Njih živčane stanice koriste za međusobnu komunikaciju, odnosno prijenos impulsa. Neki od neuroprijenosnika, poput serotonina, noradrenalina i dopamina, imaju prirodnu antidepresivnu funkciju, koju ne mogu provoditi ako se njihova razina u mozgu smanji.
Drugi bitni čimbenici za nastanak depresije su vanjski čimbenici, kao što su pretrpljeni stres, nepravilna prehrana, manjak svjetla, slaba tjelesna aktivnost, konzumacija alkohola te nekih lijekova i narkotika. Pokazalo se da neke osobe imaju urođenu sklonost (predispoziciju) depresiji, koja se genski prenosi.
Trenutačno u Hrvatskoj od nekog oblika depresivnog poremećaja pati najmanje između 100.000 i 200.000 osoba, a svaki peti Hrvat doživjet će barem jednu depresivnu epizodu u životu.
Zasad se čini da su žene ugroženije od muškaraca, jer se kod njih depresija dijagnosticira dva do tri puta češće nego kod “jačeg spola”. No te brojke mogu biti i posljedica činjenice da muškarci zbog stida rjeđe traže liječničku pomoć.
Depresija se može prepoznati po nizu simptoma, a svaki se bolesnik jačinom i vrstom simptoma razlikuje od drugoga. Najčešći su simptomi depresije:
- gubitak interesa, uživanja, motivacije
- potištenost, turobno raspoloženje, samosažaljenje, osjetljivost, ranjivost, razdražljivost nesposobnost uživanja u prije ugodnim stvarima ili aktivnostima (“ništa me ne veseli”)
- bezvoljnost, letargija (“ništa mi se ne da”)
- samooptuživanje i osjećaj krivnje, bezvrijednosti i suvišnosti
- pesimizam, beznadnost, bespomoćnost, gubitak realnih planova za budućnost
- osjećaj tjeskobe, straha, zabrinutosti, strepnje
- umor, iscrpljenost, gubitak energije, smanjena aktivnost, usporenost
- smetnje u nagonskoj sferi (nesanica ili prevelika potreba za snom, značajno oslabljen apetit uz pad tjelesne težine ili povećan apetit, slabljenje seksualne želje)
- kognitivne smetnje (oslabljena koncentracija, teškoće s pamćenjem)
- tjelesni bolovi koji nemaju tjelesne uzroke
- suicidalna razmišljanja i pokušaji
U liječenju depresije najčešće se koriste lijekovi, tzv. antidepresivi. Oni uklanjaju ili ublažavaju simptome bolesti u roku od jednog do šest tjedana, a mogu se kombinirati i s drugim postupcima te psihoterapijom. Antidepresive treba uzimati neprekidno i točno prema uputama liječnika, bez odstupanja ili “improvizacija” kojima su oboljeli katkad skloni.
Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje uzimanje antidepresiva i šest do deset mjeseci nakon nestanka simptoma, a neki stručnjaci zagovaraju višegodišnje ili čak doživotno uzimanje lijekova kod pacijenata s kroničnom depresijom.
Antidepresivi NE djeluju odmah, poput analgetika ili sredstava za smirenje.
Ovisno o obliku bolesti, potrebno je između jednog i šest tjedana da lijekovi dovedu do poboljšanja. Presudno je da se uzimaju neprekidno i uz potpuno pridržavanje uputa.
Dostupne vrste antidepresiva ne udovoljavaju potrebama svih bolesnika podjednako uspješno:
- Kad se jedan lijek pokaže nedjelotvornim, liječnik može povisiti dozu. propisati drugi lijek (s drukčijim mehanizmom djelovanja) ili prvom dodati drugi lijek ili pak hormone štitnjače.
- Kada se lijek pokaže slabije podnošljivim, liječnik će propisati lijek zbog kojeg se ne bi trebale javljati nuspojave. Na tržištu postoje antidepresivi koji nemaju klinički značajno djelovanje na serotonin i ne uzrokuju neke od nuspojava koje se često javljaju na terapiji ostalim antidepresivima, kao što su seksualna disfunkcija, dobivanje na težini i pospanost, a koje mogu biti uzrokom prestanka uzimanja terapije. Antidepresivi ne izazivaju ovisnost. Ako pacijent lijek mora uzimati dugoročno, to je zato što to zahtijeva priroda bolesti, a ne zbog toga što lijek stvara ovisnost.
Antidepresivi ne ometaju oboljelog u rješavanju problema u životu, ako postoje. Dapače, osposobljavaju ga za njihovo rješavanje. Antidepresivi ne služe za guranje životnih problema pod tepih, niti za njihovo potiskivanje. Depresivnom je bolesniku upravo depresija najveći životni problem i prvi koji treba riješiti.